Velika knjiga bajki (Čudesne bajke) - PDF

Description
1 Velika knjiga bajki (Čudesne bajke) Prepričala Jane Carruth S engleskoga preveo Josip Tabak Naslov izvornika: The Giant All Colour Book of Fairy Tales 2 Sadržaj Uvod Lijepa i Neman (po Beaumontu) Matovilka

Please download to get full document.

View again

of 224
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Information
Category:

Legal forms

Publish on:

Views: 24 | Pages: 224

Extension: PDF | Download: 4

Share
Transcript
1 Velika knjiga bajki (Čudesne bajke) Prepričala Jane Carruth S engleskoga preveo Josip Tabak Naslov izvornika: The Giant All Colour Book of Fairy Tales 2 Sadržaj Uvod Lijepa i Neman (po Beaumontu) Matovilka (po Grimmu) Carev slavuj (po Andersenu) Palčica (po Andersenu) Junačina Jack (iz britanske predaje) Vila (po Perraultu) Snježna kraljica (po Andersenu) Dick Whittington i njegova mačka (iz britanske predaje) Uspavana ljepotica (po Perraultu) Ribar i njegova žena (po Grimmu) Hrabri mali krojač (po Grimmu) Zlatokosa i tri medvjeda (po Southeyju) Guščarica (po Grimmu) Tri brata od zanata (po Grimmu) Aladin i čarobna svjetiljka (iz Tisuću i jedne noći) Snjeguljica i Ružica (po Grimmu) Postojani kositreni vojnik (Andersen) Carevo novo ruho (Andersen) Bijela mačka (iz britanske predaje) Tri želje (po Perraultu) Zlatna ptica (po Grimmu) Petero iz graškove mahune (po Andersenu) Divlji labudovi (po Andersenu) Kraljevna na zrnu graška (po Andersenu) Tri praščića (iz britanske predaje) Snjeguljica i sedam patuljaka (po Grimmu) Pastirica i dimnjačar (po Andersenu) Zlatna guska (po Grimmu) Crvene cipele (po Andersenu) Palčić (by Perrault) Jorinda i Jorindel (po Grimmu) Crvenkapica (po Perraultu) Cvilidreta (po Grimmu) Ukleti kraljević (po Grimmu) Vuk i sedmero jaradi (po Grimmu) 3 Alibaba i četrdeset razbojnika (iz Tisuću i jedne noći) Cipelar i patuljci (po Grimmu) Magareća koža (po Perraultu) Cvijeće male Ide (po Andersenu) Patuljak i student (po Andersenu) Jack i grahova stabljika (iz britanske predaje) Mala sirena (po Andersenu) Pepeljuga (po Perraultu) 4 Uvod Jedno od zadovoljstava onog koji ima ovu VELIKU KNJIGU BAJKI u tome je što u njoj može naći gotovo svaku bajku koje se sjeti. Vjerujući, kao što ja vjerujem, da će bajke uvijek biti najomiljenije priče na svijetu, zadovoljstvo mi je što mogu u jednu veliku knjigu sabrati ovu zbirku bajki majstora pripovjedača kao što su Andersen, braća Grimm i Charles Perrault. Mnogi među nama, još dugo pošto su odrasli, sjećaju se bajki iz rana djetinjstva, pa sam i ja tako uzela da nonovo kazujem one što ih najviše volim. Kako je ovo trebala biti velika knjiga bajki, to sam obuhvatila sve najpoznatije, aki i druge koje nisu tako poznate ali su uzbudljive čitatelju. Kako bi li sumoran bio naš svijet bez takvih priča! Hans Christian Andersen, otac prave bajke, upravo je tako mislio. Vjerovao je da ne piše samo za djecu nego i za odrasle, i jednom je rekao kako može sjediti u svojoj skromnoj kuhinji koje će njegova mašta u tren oka pretvoriti u sjajne dvore. Lijepe slike što ih je naslikala nekolicina nadarenih umjetnika pomažu da uživamo u čaru ovih priča, pa ako i sami osjetite kako vas leteći kovčeg nosi kroz noć, ili kako objedujete s bjelom mačkom koja je lijepa začarana kraljevna, nemojte se iznenaditi! Sve je moguće kad čitate pravu bajku! J.C. 5 Lijepa i Neman (po Beaumontu) Bio vam jednom trgovac što je imao tri krasne kćeri. Trgovac im davao svega i svačega što se novcem može kupiti ta bio je on pravi bogatun. Najmlađa njegova kći zvala se Lijepa. Bila je tako ljupka i plemenita da ju je svatko volio. Ocu bijaše ona najmilije dijete. Jednog dana trgovac čuo da su mu propali svi brodovi na moru i da je postao puki siromah. Prodao je svoju raskošnu kuću i kočiju da bi mogao isplatiti dugove, a pošto je to učinio, poveo je svoje tri kćeri na selo, da ondje žive. Treba da naučimo biti siromašni, moramo živjeti kao seljaci reče im s tugom u glasu. Starina trgovac i njegove tri kćeri nisu više nosili finu i skupocjenu odjeću. Lijepa je izgledala lijepo i bila zadovoljna i u svojoj siromašnoj i zakrpljenoj haljini, dok su njezine sestre bile nezadovoljne i neprestano jadale. Nisu mogle zaboraviti da su nekoć nosile raskošne ogrtače od svile i kadife i imale kočije u kojima su se vozile naokolo. Naše su ruke bile bijele i mekane mrgodile se one pa kako da se od nas očekuje da radimo kao seljanke? Lijepa se nije tužila, i samo se žalostila što joj je otac sumoran i neveseo. Moramo mu pomoći reče ona sestrama. Moramo naučiti da kuhamo i šijemo, i radimo na poljima. Čim bi zora prosivjela, Lijepa bi ustajala i prihvaćala se posla. Mela je i prala kućerak sve dok nije sinuo sjajan kao dukat. Uređivala je postelje i kuhala doručak, i kad bi to dovršila, uzimala bi košaru punu rublja te silazila dolje na potok, na bistru vodu, i prala, baš onako kako je vidjela seljanke da peru. Dolje, na potoku što je žuborio, Lijepa je prijateljevala s pticama i malim janjetom što je išlo za njom kamo god bi krenula. Ponekad su i njezine dvije sestre išle s njome, ali joj nisu pomagale u poslu. Samo su stajale, s rukama na bokovima, zurile u nju i rugale se. Eno ide Lijepa govorile one eno je s grubim rukama i 6 raščupanom kosom! A Lijepa bila tako ljubazna i plemenita da nije sestrama ništa uzvraćala. Ona je i dalje marno radila i nadala se da će se i one jednom prihvatiti posla. Jednog dana glasnik donese vijest da je trgovac imao sreće i da mu je spašeno nešto njegove imovine. Valja mi na put reče starac trima kćerima. Sutra moram u luku gdje mi je jedan brod usidren. Kakve darove da vam donesem? Nove haljine, cipele i rukavice! pohlepno viknuše dvije starije. A Lijepa zaželjela samo jednu crvenu ružu. Trgovac uzjaha konja i krenu. Nadamo se da će se sjetiti darova za nas uzviknuše Lijepine dvije sestre, koje bijahu tako pohlepne i tašte da su mislile samo na sebe. Kako si luda, Lijepa, kakvu li si glupost zaželjela. Jednu jedinu crvenu ružu! Ali izjaloviše se trgovčeve nade. Kad je došao u luku nadajući se da će ondje naći jedan od svojih brodova, rekoše mu da ne može uzeti svoju robu s broda dok najprije ne ode na sud. Pravni se postupak otegao nekoliko dana i trgovac se na kraju obreo siromašniji nego ikad. Tužna srca krenuo kući. Što da rekne kćerima? Kako da im kaže da, eto, nema darova za njih?»samo će me Lijepa razumjeti«, pomisli trgovac jašući natrag. 7 Kad je minuo dan, tamni se oblaci sakupili na nebu, vjetar jezivo hujao u granama, a ozgo usuo snijeg što je upravo zasljepljivao oči. Ubrzo trgovac razabra da je zalutao u velikoj gustoj šumi. Iznemogao od gladi i gotovo smrznut, starac već bijaše izgubio nadu da će se izvući iz te puste šume, kadli najednom vidje u daljini kako se svjetlost s nekog prozora probija kroz drveće. Pošto je umornog konja potjerao naprijed, trgovac naposljetku vidje da se približuje nekakvu veliku dvoru.»zacijelo ga je sagradio kakav knez da mu bude samotno utočište«, reče starac u sebi.»valjda će mi se smilovati i dati mi noćište.«ali prije nego što je potražio noćište sebi, trgovac se ogleda naokolo ima li kakva staja ili sklonište za njegova konja. Nađe u dvorištu staju, u kojoj, na njegovo iznenađenje bijaše svega što treba njegovu konju. Dobro si me noćas služio reče trgovac te konju pokri leđa pokrovcem. Ovdje ti je nagrada, jer u staji ima dovoljno hrane za dvanaest konja. Rekavši to, iziđe iz staje i krene u dvorac. Toliko je trgovac bio umoran da se nije ni upitao zašto su vrata na dvorcu širom otvorena i zašto u njemu nema ni žive duše. Klimatao je dugim prolazima i hodnicima dok nije nabasao na prostranu spavaonicu, opremljenu da ne može bolje. Umoran klonu na postelju i odmah utonu u san. Kad je jutro objutrilo, trgovac krenu dvorcem da nađe gospodara. Tražio je uzduž i poprijeko, a potom ode na dvorište. Nikoga ne vidje pa se starac zabrinu i zaplaši. Kad je već naumio da digne ruke od daljeg traganja, ugleda krasne crvene ruže, i to ga sjeti Lijepe.»Ipak će ona imati svoj dar«, pomisli nježno. I ubra jednu ružu, jednu jedinu sa grma. Tek što je otrgao ružu, preda nj iskrsnu najstrašniji stvor koji se može zamisliti. Dršćući, starac se baci na koljena preda nj. Oh, jadni, nesretni čovječe! riknu Neman strašnim glasom. Ušao si u moj dvorac, spavao u mojoj postelji i dobio sklonište za svog konja. A sada kradeš u mome vrtu. Oprosti mi prošapta starac. Ova je ruža namijenjena Lijepoj, najmlađoj mojoj kćeri. Ukrao si ono što najviše volim na svijetu povika Neman. Zato ćeš mi životom platiti. Spremi se da umreš. Nisam mislio ništa zlo reče trgovac drhtavim glasom. 8 Molim te, pusti me da se vratim kući. Uz jedan uvjet uzvrati Neman. Moraš mi obećati da ćeš nakon tri mjeseca dovesti ovamo svoju najmlađu kćer. Obećaj pa možeš ići. Jadni trgovac toliko se uplašio da je pristao.»najposlije«, pomisli»tri su mjeseca poprilično vrijeme. Možda ću dotle naći put i način da umaknem ovom obećanju.«imaj na umu reče Neman obećanje je obećanje, i ne smije se pogaziti. Slobodan si da se vratiš kući, ali najprije idi u sobu u kojoj si prenoćio. Ondje ćeš naći kovčežić pun zlata. Uzmi ga. Zlatnici će te podsjećati obećanja da ćeš ovamo dovesti svoju kćer Lijepu. Trgovac nađe zlato te krenu iz dvorca. Konj je udario pravim putem kroza šumu, te još toga istog dana trgovac stiže kući. Neko vrijeme nije mogao govoriti, toliko ga je obuzeo očaj. A kad su kćeri upitale za darove, on im pripovjedi sve što je bilo. Tvoja me ruža skupo stajala reče obraćajući se Lijepoj. Uh, što sam učinio! Uh, što sam učinio! Lijepa je svakojako nastojala da utješi oca. Tri mjeseca, pa to je mnogo vremena kaza ona. Ali se otac nije utješio. Kako su mjeseci prolazili, starac uzeo govoriti kako će sam u šumu, da ponudi svoj život. Star sam reče Lijepoj moj život malo vrijedi prema tvome. A Lijepa ni da čuje o tome. Ja ću te, oče, pratiti obećavala ona. Zajedno ćemo pred Neman. Kad je naposljetku došao dan polaska, dvije starije kćeri upinjale se da pokažu tugu na licu, čak su oči natrle lukom ne bi li pokazale kako plaču. A kako su bile zavidne Lijepoj, bilo im je drago što će se tako nje riješiti. Gotovo se umračalo kad su se najposlije otac i kći dohvatili šume i došli do dvorca. Kao i prije, otac smjesti njihova dva konja u staju na dvorištu, a potom uze kćer za ruku te je uvede u dvorac. Ušli su u veliku blagovaonicu i tu ugledali stol prostrt za dvoje. Tanjuri i pehari bili od samog zlata, a hrana priređena kraljevski. Pa hajdemo, oče, jesti predloži Lijepa i sjede za stol. Ali nesretni otac nije mogao uzeti ni zalogaja. 9 Kad su povečerali, odjednom se pred njima stvori Neman, a Lijepa zadrhta ugledavši strašno čudovište. Neman joj se obrati neobično mekim glasom. Došla si ovamo zacijelo od slobodne volje? upita je Neman. Kad je Lijepa kimnula glavom, Neman nastavi: Onda budi pripravna da se ujutro oprostiš s ocem. Otac i kći provedoše noć u razgovoru. Ujutro, u suzama, otac se oprosti s Lijepom zauvijek. Pošto je ispratila oca, Lijepa je otrla oči te uzela bez cilja prolaziti dvorcem. Iznenadila se kad je došla do jednih vrata na kojima je stajalo ispisano njezino ime. Unutri je našla sve što joj srce mogaše poželjeti. Prostorija bijaše vrlo lijepa, zidovi joj prekriveni bijelim satenom, a na podu prostrt divan šareni sag, tako te Lijepa, unatoč teškom jadu, osjeti i srh radosti. A najviše joj se svidjela polica puna knjiga. Kad je dohvatila jednu te je rasklopila, ondje, ispisano zlatnim slovima, stajalo:»ti si gospodarica ovog dvorca: možeš tražiti što ti srce želi.«ostatak dana prošao je brže nego što je Lijepa mogla i zamisliti, a onda, kad je došlo vrijeme za večeru, Lijepa uđe u blagovaonicu. Tada se pred njom pojavi Neman drugi put, a Lijepa i nehote zadrhta kad je vidje. Mogu li ostati ovdje dok večeraš? upita Neman onim istim mekim glasom. Vi ste gospodar ovdje odgovori Lijepa. Kad je Lijepa počela jesti, upita je Neman: Reci mi, Lijepa, jesam li tako ružan. Lijepa šutjela. Ali kako ju je otac uvijek učio da treba govoriti istinu, ona najposlije prošapta: Jesi, ali me ne plašiš toliko koliko sam mislila da ćeš me plašiti. Poslije toga Neman je svake večeri dolazila u doba večere i donosila joj darove. Bila je tako ljubazna i brižna da je Lijepa već unaprijed očekivala večernji posjet. Lijepa, bi li se udala za me? Ne, ne, nikad! uzviknu Lijepa te se povuče. Ubrzo nakon toga Neman dade Lijepoj čarobno ogledalo. U njemu je mogla vidjeti svoga dragog oca kako leži u postelji. Moram k njemu reče ona Nemani. Molim te pusti me kući na neko vrijeme. 10 Hoću uzvrati Neman. Ali mi moraš obećati da ćeš se vratiti ovamo pošto mine osam dana. Ne vratiš li se, umrijet ću. Obećavam reče Lijepa. Da, da, obećavam. Onda uzmi ovaj prsten na to će joj Neman, i dade joj zlatan prsten. Zatvori oči i samo nad njim izreci svoju želju. Zaželi da budeš kod kuće. Lijepa učini tako, i kad je otvorila oči, nađe se na vratima očeva kućerka. Kako li se radovala što se vratila doma. Ali njezine sestre ispuni zavist kad su vidjele sav onaj kras na njoj. Svakog dana Lijepa sjedila kraj očeve postelje i razgovarala s ocem. Sestre joj zbog toga bile još više nenavidne. On nju najviše voli reče jedna drugoj. A pomisli samo, živi u kraljevskom dvorcu! Zadržimo je ovdje predloži druga tako da ne održi obećanje. Tada će se Neman razljutiti te je kazniti. Možda će je i dokrajčiti. Otac će nam umrijeti ako sad odeš rekoše sestre Lijepoj kad je minulo osam dana. Moraš ostati. Njihove himbene riječi skloniše Lijepu da ostane još osam dana. Jedne pak noći Lijepa usni da Neman umire. San je bio tako živ, pa kad se ujutro probudila, ona dodirnu svoj čarobni prsten i zaželje da se opet nađe u dvorcu gdje je Neman. U vrtu naiđe na jadnu Neman pod nekim drvetom. Jao, došla sam prekasno! uzviknu Lijepa kad vidje da Neman leži opružena na travi. 11 I prignu se te je nježno poljubi. Nemoj umrijeti prošapta jer sada znam da te volim. Tek što je Lijepa izrekla te riječi, Neman se prometnu u krasna kraljevića. Svojim nježnim riječima prekinula si čaroliju radosno će kraljević. Zla vila začarala me prije mnogo godina. Čaroliju je mogla prekinuti samo djevojka koja bi me zavoljela ovakva kakav bijah. Uskoro, na očevu radost, a na teški jad i nenavist dviju sestara, Lijepa i kraljević vjenčaše se i poživješe u sreći i zadovoljstvu. 12 Matovilka (po Grimmu) Bili jednom muž i žena što nisu imali djece, a živjeli su u kući koja se nalazila pokraj dvorca neke zle čarobnice. Sa svoga najvišeg prozora mogla je žena gledati u čarobničin vrt, uvijek pun lijepa cvijeća i svakojakih biljaka s neobičnim imenima. Rasla ondje i divna salata matovilka žena nije mogla pogleda odvratiti, tako joj ona salata bijaše zapela za oko. Jednog dana žena oboljela i nije ništa drugo htjela nego one salate. Ali vrt bio ograđen visokim zidom i nitko nije smio onamo, a ponajmanje muž i žena ta, svatko je poznavao zlu vještičinu ćud. Ne smijem onamo reče žena mužu a tako bih rado one salate. Što ako me vještica uhvati? Ženi bivalo sve gore, pa naposljetku njezin muž, čovjek meka srca, odluči da prisloni ljestve uza zid i da se spusti u vrt. Tako je i učinio te ubrao nešto salate, a potom je priredio bolesnoj ženi. Tek što je malko pojela, žena reče da joj je već mnogo bolje, ali da će umrijeti ako joj ne mogne donijeti još te spasonosne biljke. U nadi da će mu se posrećiti i drugi put, muž pristade. Ali ga je sada vještica dočekala. Tako se ti usuđuješ krasti moje skupocjeno povrće povika vještica. Proklet ću vas oboje zbog toga! Žena mi oboljela branio se siromah, sav blijed od straha. Umrijet će ako joj ne dam malko ove salate što raste u vašem vrtu. Oprostite mi i pustite me da odem. Ali ga je čarobnica čvrsto držala svojim pogledom te on stajao kao da je ondje prikovan. Dobro, ali uz jednu pogodbu reče ona. Kad ti žena rodi prvo dijete, morate ga dati meni. Brinut ću se o njemu kao da je moje rođeno. Čovjek u strahu zaželio što prije odande pa pristao, a vještica mu dopustila da ubere čitav naramak one salate. Ne zaboravi reče ona kad se on spremio da prijeđe preko zida ne zaboravi prvorođenče. Pošto mu je žena ozdravila, muž joj reče što ih čeka, a ona uzviknu: 13 Što bi stara vještica s djetetom? Zaboravimo to i budimo sretni jer nekako ćutim da ćemo imati dijete prije nego što godina mine. Kako rekla, tako je i bilo: prije nego što je godina izminula, rodilo im se ljupko dijete, divna kćerkica. Ali nuto jada: još istog dana pojavila se čarobnica, zgrabila dijete i nestala. Vještica nazva malu Matovilka prema onoj biljci, a kad se curica dohvatila dvanaeste godine, ona je zatvori u visoku kulu. Već u dvanaestoj Matovilka bila lijepa kao sunce a duga joj kosa padala niz pleća kao sama svila duga, dugačka. Jedino ljudsko biće koje je vidjela bijaše stara čarobnica, koju je nazivala Gospođom. Kako na kuli ne bijaše ni vrata ni stepenica, čarobnica bi, kad bi htjela Matovilki, povikala: Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. Matovilka bi na to potrčala prozoru i odande spustila svoju dugu kosu. Lelujala se kosa kao konopac od zlata, a vještica bi se uhvatila za nju i penjala. Nakon nekoliko godina dogodilo se da je kraljević iz susjedne kraljevine jahao u blizini kule, sa koje se vila pjesma, najljepša koju je ikad čuo. Radoznao zastade, a uto eto i čarobnice. Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni vikala vještica, a nato se dolje spusti zlatni konop od kose, i njime se uspe vještica do prozora na kuli te odmah zatim iščeze unutra. Mladi kraljević, koji bijaše stasit i divan momak, odluči da ogleda sreću, te naredne noći, kad se umračilo, dođe pod prozor na kuli i zovnu: Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. Tek što je to izrekao, ozgo se, s prozora na kuli, spusti konop 14 od kose, a kraljević ga uhvati te se po njemu uspe. Ostao je zadivljen djevojčinom ljepotom, a i njoj se svidio lijepi kraljević prvi koga je ikad vidjela. Ne mogu te ostaviti ovdje reče kraljević. Ali moraš odgovori Matovilka jer na ovoj kuli nema drugog ulaza ni izlaza osim moje kose. Onda ću dolaziti tebi svake večeri pošto vještica ode reče kraljević. Već ćemo smisliti kakvu osnovu. No, Matovilka je već imala svoju namisao. Donesi sa sobom povjesmo svile. I tako svaki put kada dođeš ona će kraljeviću. Ja ću od svile splesti konop, i kad bude dovoljno dug, to će biti moje ljestve za bijeg. A onda ćeš me na svom konju odvesti odavde. Sve je išlo kako treba. Kraljević je svake večeri dolazio u posjete te svaki put donosio povjesmo svile. A kad bi on otišao, Matovilka bi prionula na posao i plela svileni konop. Vještica, koja je dolazila ranije, nije ni u što sumnjala, sve dok jednog dana nije Matovilka izbrbljala: Recite mi, Gospođo, zašto moram dvaput toliko upinjati da vas izvučem gore: vi ste očito mnogo teži nego moj kraljević. Na te riječi planu vještičin bijes. Zla djevojko! povika vještica te uze škare i Matovilki odreza dugu svilenu kosu. Zatim baci na nju kletvu tako da je Matovilka odmah usnula. Kad se probudila, vidje da se nalazi usred velike pustinje. 15 Čarobnica sjede te uze čekati kraljevića. Ali je najprije vezala Matovilkinu dugu, zlatnu kosu za kvaku na prozoru. Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni zazva kraljević kao i uvijek kad bi došao pod kulu. A vještica nato spusti dolje zlatnu kosu. Kraljević se uspe i nađe licem u lice sa zlobnom i bijesnom čarobnicom. Tvoja je ptičica odletjela prosikta ona i nikad je više nećeš vidjeti. Kraljević se u očaju baci kroz prozor koji je stajao nekoliko stopa nad zemljom. Pao je na kupinov trnjak, koji mu iskopa oči. Ne mogavši se vratiti u svoju kraljevinu, nesretni je kraljević nekoliko godina tumarao naokolo. Jednog dana naiđe na pustinju, u kojoj je Matovilka sebi načinila kolibu. Vidjevši ga, ona potrča k njemu te ga zagrli i zaplaka od ljubavi i žalosti. Njezine su suze kapale u njegove mrtve oči, te kraljević progleda. Pomažući jedno drugome išli su pustinjom i nap
Related Search
We Need Your Support
Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

Thanks to everyone for your continued support.

No, Thanks