Marina Katnić O Kamenom Spavaču

Description
Spisi o kamenom spavacu

Please download to get full document.

View again

of 12
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Information
Category:

Documents

Publish on:

Views: 0 | Pages: 12

Extension: DOCX | Download: 0

Share
Transcript
  Marina Katnić - Bakaršić , 29. 11. 2015. Kultura i pamćenje u »Kamenom spavaču« Maka Dizdara   Marina Katnić - Bakaršić. 2010. Kultura i pamćenje u   Kamenom spavaču  Maka Dizdara.  Al-Dawra al- saniya 'ašara „Khalil Mutran wa   Muhammad 'Ali/Mak Dizdar“. 'Abhas al  -nadwa al-adabiyya: Mutran/Dizdar  , Mu'assasa Ja'iza 'Abd al-'Aziz Sa'ud li al-'ibda' al- ši'ri, al -Kuwayt. Pp. 9-26. Noću sam opkoljen zapisima sa margina Starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima Apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena.  Mak Dizdar Mapa putova  maka dizdara Zbirka pjesama Maka Dizdara Kameni spavač    predstavlja djelo koje je po svojim umjetničkim dometima zaslužilo posebno mjesto u svjetskoj poeziji, smještajući njenoga autora na parnasovs ke visine. Međutim, kako to često biva sa velikim djelima,   Kameni spavač   nije samo umjetnički fakt već i svojevrsni kamen - međaš, važna kulturna činjenica koja je smještena u centar semiosfere bosanskohercegovačke kulture. U toj kulturi, posebno u jednom nj enom segmentu, djelovanje Kamenog spavača  gotovo je imalo snagu svojevrsne eksplozije u lotmanovskom smislu (Lotman 1998: 19), nakon čega bar neki dijelovi i slojevi te kulture nisu mogli ostati isti i doživjeli su bitne promjene, turbulencije i prevrednov anja. Istovremeno, Dizdarev Kameni spavač   tematizira jednu epohu te kulture, epohu srednjovjekovne Bosne, tako da se dešava višestruki preobražaj i semioza: elementi jedne kulture postaju temom stihova i čitave zbirke, da bi zatim ta zbirka unijela u prostor te kulture snažne „tektonske poremećaje“ i uspostavila odnos između kulturnog spomenika (stećka), zapisa na njemu (riječ kao osnovno „sidro“ za razumijevanje te kulture), tumačenja toga zapisa (Dizdareva    Antologija starih bosanskih tekstova ) i njegove s tihovane umjetničke transformacije kao svojevrsne transsemiotičke citatnosti, koja podrazumijeva citiranje neumjetničkog teksta u umjetničkom 1 .  Tako se u „povlaštenom prostoru poezije“ zbio proces u kojem „jedna kultura sjećanja prerasta u umjetnost pamćenja“ (Moranjak - Bamburać 2000: 112).   Naporedo se dešava i obrnuti proces: Makova poezija kao snažna umjetnička činjenica na određeni način i bar u izvjesnoj mjeri   oblikuje   čitateljsko viđenje srednjovjekovne Bosne, njene p rošlosti i kulture, ali utječe i na tumačenje njene sadašnjosti. Tako se metafora Bosne kao raskrsnice   („Ti ne znaš zakon raskrsnice / Između svjetlila / I / Tmice“ –   Putovi  ) sreće u radovima gotovo svih onih koji se bave književnom kritikom ili kulturološkim istraživanjima Bosne (Midhat Begić, Hanifa Kapidžić - Osmanagić, Nirman Moranjak - Bamburać...) bez obzira na to da li takvu metaforu prihvaćaju ili je pak deokonstruiraju. Slično je i sa   mapom putova  iz iste pjesme („Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova“) . Ovdje se uspostavlja analogija sa Saidovom tezom o toposu putovanja   kao elementu kolonizatorske kulture i mitologije, iz čega je kolonizirani bio isključen te je stoga prinuđen da taj „uvezeni“ topos usvoji, re -kreira, re-generira (Said 1994: 210-211). N aime, u Makovoj poeziji dešava se i takav proces, i to ne samo na ovako  opisani način: putevima stižu osvajači, kolonizatori; međutim, putevi su i mjesta otpora, subverzije: („Ali nikako da nađeš / Istinski put / Do mene“). Uz to, putevi u pjesnikovoj   mapi mogu se shvatiti eksternalizirano i internalizirano, tj. kao stvarne geografsko-prostorne, opipljive datosti, ali i kao putevi od čovjeka do čovjeka, pa i u unutar jednoga čovjeka.  Makov lirski subjekt nadrasta prostorno- vremenska ograničenja i tako savla dava traumu toposa putovanja (osvajač je čovjek „u jednom prostoru i vremenu / Što živi tek sada i ovdje / I ne zna za bezgranični / Prostor vremena“, dok je lirski subjekt u bezgraničnom    prostoru vremena   „Prisutan / Od dalekog jučer / Do dalekog sjutra“):   Ti ne znaš da put od tebe do mene   Nije isto što i put  Od mene Do tebe. Na taj način transformirani topos putovanja i puta percipira se kao svojevrsna    preokrenuta  perspektiva, koja barem u prostoru duha i sna donosi mogućnost oslobođenja i subverzije. Iako po svemu osvajač pripada polu   moći    (određen stihom kao „ohol i jak“, kao neko ko ima „moćne oči“), pri čemu bazu te moći čine sila, vojska, bogatstvo, a lirski subjekt nalazi se n a polu ne- moći (  u stihu to je ubogi ja) , taj lirski subjekt, otjelovljen u personificiranom kamenom spavaču, zapravo u Dizdarevoj viziji preokreće klatno moći po dva osnova: po osnovu vječnosti, nadmoćne duhovnosti i po osnovu   znanja . Naime, uz već spomenute različite baze moći (sila, bogatstvo, status), kritička diskursna analiza kao važnu bazu moći spominje i   znanje. Budući da osvajač nema ono znanje koje ima lirski subjekt, ovaj drugi u stanju je svoju potpuno subordiniranu poziciju preokrenuti u poziciju onoga-ko- zna, i to u prostoru vječnosti, te u konačnici samim tim i poziciju (nad)moćnoga. Taksativno ću navesti niz anaforički konstruiranih stihova u kojima Mak potencira da osvajač ili ništa ne zna, ili o nečemu važnom malo zna, te je zato mnog o manje moćan nego što misli:  Ti ne znaš   zakon raskrsnice; Jer najmanje   znaš    da u svome žiću / Najteža r vanja su / I ratovi pravi / U samome / Biću;  Ti ne znaš   dakle da zlo si moje najmanje; Ti ne znaš    s kim / Imaš posla  Ti ne znaš    ništa o mojoj mapi pute va; Ti ne znaš    da put od tebe do mene / Nije isto što put / Od mene / Do tebe;  Ti ne znaš    ništa o mome bogatstvu.   Ovako poredani, stihovi gradacijski kreću ka kulminaciji, u kojoj ne samo da prividno subordinirani lirski subjekt navodi ključno neznanje osvajačevo već i pokazuje superiornost svoga znanja: on je taj koji shvaća   osvajača,   zna za beskraj vremena i prostora, i u svakom odsječku toga vremena   misli    o osvajaču, svjestan da postoji još toliko toga što osvajač i ne sluti i što stoga tek treba nagovijestiti u završnom stihu, koji svojom neizvjesnošću djeluje moćno, zastrašujuće i neopozivo: „Ali to nije sve“.    Toposi kulture kao stilska dominanta Toposi kulture  u Dizdarevoj poeziji prepoznaju se i tematski i u odabiru leksike, okupljene u semantička polja što direktno stvaraju topose srednjovjekovne Bosne, a kreću se u rasponu od toponima (Radimlja, Brotnjice, Mile...), naziva realija, zanimanja ( hiža, dijak, kaznac, mitnica ...), imena vladara i kamenih spavača  ( Gorčin, Kosara, ban Stipan Drugi, Jelena G ruba ..), sakralnih elemenata što se povezuju sa heretičkom Crkvom bosanskom i/ili bogumilstvom ( stub sunčani, sunčana počivališta, krstjanin, gost, starac... ), ustaljenih elemenata dokumenata toga doba ( i da e vidimo vsakomu komu se podoba    –    Zapis o časti  ; zapreštaju vam    –   Brotnjice ). Mnogi toposi kulture u Makovim stihovima imaju dvojako značenje: jedno osnovno, predmetno, i drugo, simboličko - metaforičko. Posebno je zanimljiva kontekstualna višeznačnost riječi   hiža , koja je u pjesmi Hiža u Milama  upotrijeb ljena na više planova: prvo, ona se može čitati u denotativnom značenju (kuća); drugo značenje jeste   djedova hiža , koja je predstavljala sigurnu zaštitu i utočište „za sve one koji su progonjeni i u njoj zatražili zaštitu“ (Dizdar 199). Na širem planu ova riječ ne odnosi se samo na zaštitu progonjenih, posebno pripadnika Crkve bosanske, već nosi i konotativno značenje univerzalne otvorenosti, gostoljubivosti, topline: („Pa neka je zato vazda otvorena / Za doste drage / I velikane / Srčane // Za sve pod nebo m dobre ljude / I za sve dobre / Bošnjane“). Otvorenosti hiže suprotstavljena je zatvorenost kao najveći grijeh i plod sebeljublja , te bi takva zatvorena hiža sagorjela, pretvorila se u pepeo, u   ništa   („Ali hiža djedovska / Bez milog gosta i dosta / Hiža moja ni hiža tvoja / Nit hiža djedovska nije“). Ideja otvorene kuće, kuće otvorenih vrata, duboko je ugrađena u bosanskohercegovačku tradiciju, te se prvobitni kontekst nadilazi i stih se može odnositi na sve hiže / kuće bosanske. Međutim, postoji u Makovoj poeziji još jedno, simboličko - metaforičko značenje hiže kao čovjekova tijela što ga njegova duša privremeno naseljava („Znaj da jest / I tijelo to / Njegovo / Bilo / Samo / Časita / Njegova Hiža“ –   Poruka ). Ovakva kognitivna metafora, zajedno sa prethodnim, predmetnim značenjem riječi hiža pokazuje nadahnutu povezanost leksema, semantičkih polja i složenog sistema asocijativno - konotativnih veza koje su uvijek rezultat pjesnikovog promišljanja kako materijalne, tako i duhovne kulture bosanskog srednjovjekovlja. Slično je i sa arhaizmima, koji su prirodno sredstvo stilizacije u govoru o davnim vremenima nastanka stećaka i zapisa na njima. Ipak, upotreba arhaizama nikada ne prerasta u manir koji je sam sebi svrha; naprotiv, oni uvijek djeluju silinom prvoga su sreta jer dodatno oneobičavaju stih, doprinoseći poetičnosti i patosu kompletne zbirke ( navist,   sije, bo, dažd, ase, ležit, molju, bil, vojna, az esam, vsaki, eže, plno, glagoljah... ). Arhaizmi Maku služe ne samo kao sredstvo za stilizaciju govora jednoga vremena niti kao sredstvo za govornu karakterizaciju lirskog subjekta, već često stvaraju i impresiju stiliziranog   sakralnog   stila, što je svakako duboko usklađeno sa tematsko-idejnim odrednicama stihova. Tako u pjesmi Pravednik   arhaizmi u skladu sa ritmiz iranošću stiha stvaraju atmosferu onostranog, sakralnog, gdje tijelo biva uništeno („Vraždom se zasmija / Zmija aždahaka / Bo glas se izgubi / U gluhoti mraka“ i čak „Psi kosti rastepu“), ali postoji nešto nad - tjelesno što trajno nadvladava i smrt samu („ Al glas jedan zvoni // Glas što vječno leti / K nebu u visinu // Eže vječno leti“).   Centralni pojam materijalne kulture o kojoj Mak piše,   stećak  , zapravo je kao „specifičan mnemotop“ (Moranjak - Bamburać 2000: 114) prisutan u stihovima posredno, metaforičkim  i  metonimijskim vezama, u sintagmama i riječima što direktno na njega asociraju u istom semantičkom polju ( ruka, mladi mjesec, kamen, kam, sunce, zvijezda.. .). Izuzetno je relevantan motiv ruke, posebno podignute ruke, koji prolazi kroz cijelu zbirku. Dovoljno je prisjetiti se nekoliko primjera: Ova ruka kaže ti da staneš   i zamisliš se nad svojim rukama ( Radimlja.   Ruka ) S podignutom rukom do beskraja neba Znamenjima veljim oko sebe velim ( S podignutom rukom ) Kroz kamen živi nosih ruke dvije  Kao dva znamena Sad ruke ove trudne žive  U srcu tog kamena ( Ruke ) Sam Mak u Bilješkama   precizira da je motiv ruke, „naročito prema nebu ispružene, veoma [...] čest u kamenu. Ako je kombiniran sa simbolima sunca, mjeseca i zvijezda, onda označava adoraciju (...)“ . Isprepletenost poezije i kulture stećaka tako je posebno efektno naglašena: za većinu stanovnika Bosne i Hercegovine podignuta ruka   Kamenog spavača  danas stvara direktnu vizuelnu sliku, prepoznatljivu sa fotografija ili uživo viđenih stećaka, iz filmova, pa čak i videospotova. I umjetnost stećaka i Makovi stihovi prodiru i u svakodnevni život, što je također oblik transsemiotičke citatnosti –   stećke srećemo na razglednicama, novčanicama, suvenirima... ime Gorčin reaktualizirano je, i ponovo se daje djeci, d ijelovi Makovih stihova postali su omiljeni citati i krilatice i u širokoj su upotrebi... Istovremeno, slika stećka svojevrsna je spona između kulturnog identiteta srednjovjekovne i današnje Bosne, te je stoga bremenita i emocionalnim i ideološkim konotacijama. Naglašavajući činjenicu da su u pjesničkoj imaginaciji „progovorili“ i „oživjeli“ likovi sa stećaka, Nirman Moranjak - Bamburać zapaža: „poetski modus 'bogumilskog mita' nužno se zasniva na gesti darivanja zajedničke povijesti, bez pretenzija na difere ncijaciju nasljednika po bližem i daljem srodstvu, jer se figuracijom lirskog glasa iz natpisa srednjovjekovnih stećaka, umjesto poruke 'tamnog vilajeta' –  trebala prenijeti poruka 'dobre Bosne' (Moranjak- Bamburać 2000: 114). Upravo stoga, budući da se bavim kritičkom diskursnom analizom, sa zadovoljstvom iščitavam Makovu angažiranu poziciju i njegovu višestruku važnu ulogu nekoga ko je pokazao i reinetrpretirao moguća mjesta subverzije nad kolonizatorskom i orijentalističkom percepcijom Bosne kao tamnovilajetske. Čak i ako jeste utopijska u funkciji stvaranja novog mita , Makova gesta „darivanja zajedničke povijesti“ nudi prepoznavanje dobrih Bošnjana   ne samo kao koncepta Crkve bosanske ili bogumilstva već i kao moguće budućnosti („Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo“ –   Brotnjice ); takva gesta svakako je čin otpora mračnom pogledu kolonizatorske ili unutarnje dezintegrirajuće svijesti. Može se reći da podlogu Dizdareve poezije čine pisani i kameni (arte)fakti, te svi drugi elementi srednjovjek ovne bosanske kulture. Kada se tome dodaju i Makovi komentari koje možemo tumačiti kao metatekstualni žanr postanalize vlastitih stihova, onda se vidi pretakanje različitih elemenata kulture jednih u druge, uz već spomenutu transsemiotičku citatnost (u umjetničkom tekstu citira se tekst iz ne- umjetnosti, ovdje sa stećka): „Makov poetski tekst prožima se sa
Related Search
We Need Your Support
Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

Thanks to everyone for your continued support.

No, Thanks