Kršćanski cionizam: nastanak i razvoj neočekivanoga političko-religijskog fenomena - PDF

Description
Politička misao, god. 50, br. 1, 2013, str Izvorni znanstveni rad UDK 23/28:323.13(=411.16)(091) 23/ (091) 94(569.4:394.5) Primljeno: 19. rujna Kršćanski cionizam: nastanak

Please download to get full document.

View again

of 17
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Information
Category:

Humor

Publish on:

Views: 89 | Pages: 17

Extension: PDF | Download: 0

Share
Transcript
Politička misao, god. 50, br. 1, 2013, str Izvorni znanstveni rad UDK 23/28:323.13(=411.16)(091) 23/ (091) 94(569.4:394.5) Primljeno: 19. rujna Kršćanski cionizam: nastanak i razvoj neočekivanoga političko-religijskog fenomena BORIS HAVEL Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Sažetak Kršćanski je cionizam kao političko-religijski fenomen značajno utjecao na oblikovanje bliskoistočnih prilika i političkih procesa. U članku se tvrdi da su kršćani koji su u određenoj mjeri bili potaknuti vjerom odigrali važnu, a katkad i presudnu ulogu u židovskom povratku na Cion i u izgradnji izraelske države. Relevantnost te teme ne jenjava jer su udio i značaj religioznih aktera u politici Bliskog istoka stalno u porastu. Kršćanska vjera kao motiv za pružanje političke potpore Izraelu privukla je više pozornosti šire javnosti tek posljednjih godina, pri čemu se tome fenomenu uglavnom prilazilo površno, osobito u Europi gdje je percipiran kao nov i bizaran američki ispad iza kojeg se kriju neki drugi interesi. U ovom se članku povijesnim pregledom nastanka i razvoja kršćanskog cionizma pokazuje da nije tako, tj. da pokret vuče korijen iz prve polovice 19. stoljeća, da je poniknuo iz određenih teoloških i biblijskih tumačenja, kao i zbog čega u prošlosti nije bio više zapažen. Kršćanski je cionizam sredinom 20. stoljeća prošao kroz korjenitu promjenu: od primarno eshatološkoga i prozelitskoga evangelizacijskog postao je politički pokret u kojem ideologija i geopolitički odnosi igraju sve važniju ulogu. Pokret se i dalje temelji na kršćanskoj vjeri, ali u potpori židovskoj državi više se ne naglašavaju proroštva o posljednjim vremenima, nego se kao središnje teme javljaju zajednički korijen te civilizacijska i svjetonazorska bliskost židovstva i kršćanstva, ispunjenje starozavjetnih obećanja, protivljenje globalnom džihadu te kršćansko grizodušje zbog Holokausta. U članku se razvija teza da je kršćanski cionizam međureligijski odnos bez presedana te da je usprkos složenosti i prisutnosti i drugih komponenti u njemu njegova glavna odrednica religija. Ključne riječi: kršćanski cionizam, Izrael, Palestina, Bliski istok, filosemitizam 130 Havel, B., Kršćanski cionizam: nastanak i razvoj neočekivanoga političko-religijskog fenomena Tijekom čitavoga razdoblja britanske uprave nad Palestinom ( ) najveći dio britanskih časnika i administrativnog osoblja na službi u Palestini bio je skloniji Arapima nego Židovima. 1 Otvoreni protužidovski i protucionistički stav među njima, kao i među britanskim časnicima općenito, nije bio rijetkost (Burchet, 1946: 46). Tek manji dio, među kojima će kasnije osobito važnu ulogu odigrati obavještajni časnik Orde Wingate, simpatizirao je Židove i njihov državotvorni pokret. Kao razloge protužidovskog stava svjedoci vremena i povjesničari navode pojavu engleskog prijevoda Protokola cionskih mudraca, koji je među Britancima na Bliskom istoku bio poznatije štivo od Balfourove deklaracije objavljene godinu dana ranije, te uvjerenje kako mnogi Židovi pristigli u Palestinu iz Rusije zagovaraju ideje komunizma i socijalizma (Weizmann, 1949: ; Johnson, 1988: 431; Morris, 1999: 88-89). Dio časnika smatrao je da se židovskim useljavanjem domicilnom stanovništvu čini nepravda, dio je gajio antisemitske stavove, a dio se pribojavao da će procionističkom politikom Britanija antagonizirati arapski svijet (Morris, 1999: 88-89). Među britanskim časnicima koji su u povijesti ostali zabilježeni kao neskloni Židovima bilo je i onih koji su nezahvalan posao imperijalnog službenika u toj nemirnoj pokrajini pokušavali obavljati što su bolje znali, pa su optužbe o njihovu antisemitizmu vjerojatno neutemeljene, usprkos nekim odlukama koje su donijeli na štetu Židova. Kasnije, u drugoj polovici 1930-ih Orde Wingate je u privatnoj prepisci izrazio mišljenje kako je protužidovski i proarapski stav britanske administracije u Palestini bio proizvod slanja najgoreg kadra u tu zemlju, koji su Arapi pridobili laskanjem (Sykes, 1959: 122). Razlozi procionističkog stava kod drugoga, malobrojnijeg dijela britanskih časnika, kao i kod nekih članova vlade zaslužnih za nastanak Balfourove deklaracije također su raznovrsni i složeni. Naznake postojanja religijskog utjecaja zamijetio je određeni broj povjesničara poput Christophera Sykesa i Barbare Tuchman, no oni pišu odmjereno, a izvore tumače oprezno, te se religija u njihovim analizama rijetko javlja kao prevladavajući čimbenik u oblikovanju nečije karijere, stavova ili postupaka. 2 Ne neočekivano. U odnosu na židovstvo i islam kršćanska religija, uključujući njezin evanđeoski ogranak o kojem će biti najviše riječi, puno je više osobna kategorija, na koju se na modernom Zapadu nije uobičajeno pozivati pri donošenju državničkih ili službenih odluka. 3 Kršćanin se u prosudbi pravedno- 1 Članak je prilagođeno poglavlje iz doktorske disertacije na temu Religijski čimbenik arapsko-izraelskog sukoba koju je autor obranio na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Svi su prijevodi s engleskoga, švedskoga ili hebrejskoga jezika autorovi. 2 Primjer je Sykesov pregled Balfourova vjerskog života u kontekstu donošenja Deklaracije (Sykes, 1953: ), kako ćemo vidjeti malo kasnije. 3 Ovo ne znači da se kršćanska vjera ciljano zadržava unutar okvira duhovnosti i liturgije, nego da je njezina prisutnost izvan tih okvira često nenametljiva. U zemljama reformacijske tradicije Politička misao, god. 50, br. 1, 2013, str ga i nepravednoga lako može voditi načelima vjere te čak pridavati soteriološku vrijednost svome političkom postupanju, tumačeći ga kao vršenje dobrih djela, 4 a da to u javnosti ostane nezamijećeno. Dojam je da je religijska motivacija dijela važnih kršćanskih političkih aktera iz vremena Mandata koji su podržali cionizam odigrala veću ulogu nego što se općenito pretpostavlja i nego što su sami akteri priznali. Tek se sedamdesetih godina prošloga stoljeća među određenim kršćanskim zajednicama, a potom i njima bliskim političarima, podržavanje Izraela povezuje ne samo sa sigurnosnim i političkim interesima nego i sa židovsko-kršćanskim teološkim, etičkim i civilizacijskim bliskostima. Tome je značajno pridonijela ideološka polarizacija do koje je na Zapadu došlo u vrijeme Vijetnamskog rata, uslijed koje su mnogi lijevo orijentirani intelektualci, političari, aktivisti te dio javnosti stali protiv imperijalizma i kolonijalizma. S imperijalizmom se nakon Šestodnevnog rata u tim krugovima sve više povezivao i Izrael. Promjena stava javnosti i službene politike iz proizraelske u protuizraelsku možda je bila najvidljivija u Švedskoj, državi u kojoj su socijalizam i sekularizacija šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bili na vrhuncu. 5 Konzervativni, tradicionalni i nesocijalistički dio javnosti i političara, kojeg su glavninu osobito u Americi činili evanđeoski kršćani, zauzeo je suprotan stav i pružio snažnu potporu Izraelu. U Izraelu je na vlast došla konzervativna stranka Likud, a njezin premijer Begin ( ) prvi je visoki izraelski političar koji je prepoznao vrijednost evanđeoske kršćanske potpore židovskoj državi. 6 Ta je potpora značajno formalizirana otvaranjem Međunarodne kršćanske ambasade u Jeruzalemu (ICEJ), 7 koja je s vremenom uspostavila (crkve nastale na nauku Luthera, Calvina, Zwinglija i drugih reformatora) svijest o relevantnosti vjere za svako područje života načelno je snažnija nego u katoličkim zemljama. Primjer je poznato Weberovo povezivanje protestantske etike s ekonomskim i gospodarskim razvitkom te teologija nizozemskog teologa i premijera Abrahama Kuypera (vidi Heslam, 1998). Usto, kršćanski je cionizam od svojih početaka u određenoj mjeri bio kontroverzna tema, kako ćemo vidjeti dalje u tekstu, pa su političari koji su ga promicali češće imali razloga ne iznositi vjerske motive. 4 Usp. Jakov 2: Vidi članak E. Svenssona Fact Finding-resor i österled u Bjereld i Carmesund (2008: 37-38). 6 Izraelski su političari od konca 1970-ih prepoznali utjecaj evanđeoskih kršćana na američku politiku, zbog čega je premijer Begin postavio dužnosnika za vezu s njima (Ariel, 2002: 30). 7 Premda su od gotovo svi izraelski premijeri sudjelovali u važnim zbivanjima u organizaciji ICEJ-a (Prior na str. 131 piše da je od njezina osnutka Ambasada izrabljivana od svih izraelskih premijera ), najveće je savezništvo postignuto s izraelskim političarima desnice. Velik dio židovske populacije izvan Izraela ostao je nepovjerljiv prema evanđeoskim kršćanima (Spector, 2009: vii-viii), što se, između ostaloga, može povezati s dominacijom lijevo-liberalne političke opcije među Židovima iz dijaspore. 132 Havel, B., Kršćanski cionizam: nastanak i razvoj neočekivanoga političko-religijskog fenomena podružnice u šezdesetak zemalja diljem svijeta. 8 Danas je potpora Izraelu sastavni dio konzervativne desne političke opcije na Zapadu, poput zagovaranja prava nerođene djece ili protivljenja istospolnim brakovima, što su pitanja usko vezana uz vjeru. Zbog sve veće prisutnosti toga fenomena u svijetu, 9 njegove donekle kontroverzne prirode, slabe obrađenosti u politološkoj literaturi i drugih razloga, opis njegova današnjeg oblika puno bi toga ostavio nedorečeno. Zato je važno osvrnuti se na protocionističke stavove kršćana iz vremena neposredno pred nastanak židovskoga političkog cionizma te u vrijeme mandatne Palestine. Kako ćemo vidjeti u ovome članku, dominantni razlozi kršćanskog cionizma iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, te oni iz razdoblja koje je uslijedilo i traje do danas, bitno su različiti. Ekleziologija i tumačenje pojma Izrael Tema povratka Židova u Jeruzalem i njihova spasenja kao preteče ostvarenja eshatoloških proroštava prisutna je diljem Staroga zavjeta, kao i na nekoliko mjesta u Novom zavjetu (v. Luka 21:24, Rimljanima 11:26). Ipak, do konca 19. stoljeća ona je uglavnom smatrana nevažnim pitanjem kojim se ne bavi srednjostrujaško kršćanstvo, nego sekte. 10 Istodobno se u protestantskim evanđeoskim ili evangelikalnim 11 krugovima počeo oblikovati avangardni protocionistički pokret, potaknut prvenstveno eshatološkim mesijanskim očekivanjima. Rimokatolička i druge tradicionalne crkve dugo su bile izvan tih tokova. Razlozi se prvenstveno nalaze u njihovu različitom tumačenju Biblije te biblijskih koncepta i pojmova (Prior, 2005: 131; Brog, 2006: 13). U evanđeoskim zajednicama Biblija se načelno tumači doslovno, a nejasni dijelovi biblijskoga teksta tumače se na temelju drugih, jasnijih, prema načelu da Pismo mora biti sam svoj tumač (Bray, 1996: 11). Takva je egzegeza predstavljala snažan zaokret u odnosu na stoljetno crkveno tumačenje Biblije, čak i ono nakon protestantske reformacije. Luteranska i Kalvinistička crkva su, naime, zadržale određeni skolastički pristup, inače više svojstven Rimokatoličkoj crkvi, u kojem je logika, uz objavu, ostala važnim dijelom teologije. Pijetisti iz Osim ICEJ-a neke su od najpoznatijih organizacija kršćanskih cionista International Christian Zionist Center, Bridges for Peace, Christians United for Israel, Christian Friends of Israeli Communities (koja naglašava suradnju evanđeoskih kršćana sa židovskim naseljenicima Judeje i Samarije), Eagle s Wings i Day of Prayer for the Peace of Jerusalem. 9 Prior, inače vrlo nesklon kršćanskom cionizmu, procjenjuje da je kršćanskih cionista diljem svijeta oko 90 milijuna (Prior, 2005: 98). 10 Primjerice, Abraham Kuyper upozoravao je na odmicanje od bitnih tema spasenja duše i svraćanje pozornosti na senzacionalističke teme, među koje je svrstavao i židovski povratak u Jeruzalem (Bratt, 1998: 172). 11 Evanđeoske zajednice usredotočuju se na 1. autoritet i dostatnost Pisma, 2. jedinstvenost otkupljenja Kristovom smrću na križu, 3. potreba za osobnim obraćenjem, 4. nužnost, ispravnost i hitnost evangelizacije (McGrath, 2007: 142). Politička misao, god. 50, br. 1, 2013, str stoljeća prvi su odbacili takvu metodu, pa se često smatraju pretečama evanđeoskog kršćanstva. No i neke zajednice proizišle iz toga kršćanskog ogranka s vremenom su prihvatile različite načine viđenja i tumačenja Biblije, od kojih su neke kao metodološku polaznu točku uzele primjerice humanizam, socijalni aktivizam ili liberalizam (ibid.: ). Druge su ostale privržene Svetom pismu i načelima evangelikalizma, izbjegavajući i skolastiku tradicionalnih crkvi i liberalne modernističke trendove. Evangelikalizam kao takav s vremenom je postao prisutan u gotovo svim kršćanskim denominacijama. Budući da sam nije denominacija (McGrath, 2007: ), evanđeoski se kršćani mogu naći i u crkvama koje su striktno evanđeoske, poput pentekostalnih, i u tradicionalnim protestantskim denominacijama, a posljednjih desetljeća sve više i u Katoličkoj crkvi. Osobitost evangelikalizma u odnosu na tradicionalno denominacijsko kršćanstvo, koja će u kontekstu cionizma postati važna, leži u jednom dijelu ekleziologije. Tradicionalna Crkva od patrističkih vremena pa sve do sredine 20. stoljeća, kada su strahote Holokausta potaknule preispitivanja, sebe je vidjela kao Verus Israel; kao narod Božji koji je u toj ulozi zamijenio Židove, koje je Bog u međuvremenu odbacio. Evanđeoske crkve pak, kako McGrath objašnjava, nemaju osobito definiranu teoriju o Crkvi jer Novi zavjet u vezi s tim pitanjem ne iznosi definiciju, nego samo načela. Zbog toga evanđeoski kršćani Crkvu nikad nisu smatrali novim ili pravim Izraelom u smislu u kojem su to kroz povijest činile Rimokatolička i Pravoslavna crkva, niti su, poput njih, potraživale političko-teritorijalne prerogative u Svetoj zemlji. 12 S pojavom ideje o židovskom povratku u Palestinu evanđeoski kršćani nisu imali teoloških poteškoća u prepoznavanju postojanja nacionalnoga, a kasnije i političkog kontinuiteta između starozavjetnog Izraela i Židova svoga vremena. Nadalje, evanđeoska teologija naglašava važnost povijesti, odnosno Božje objave sebe i svoje volje u njoj i kroz nju (Barth, 2007: 15; Havel, 2012: 19-42). Spasenje se u tom segmentu kršćanstva promatra u povijesnom kontinuitetu koji od Abrahama i hebrejskoga naroda vodi do Isusa Krista i Crkve. Koncem 19. stoljeća pojavio se pokret periodizacije povijesti poznat kao dispenzacionalizam, koji je tijekom 20. stoljeća bio osobito utjecajan među evanđeoskim kršćanima (McGrath, 2007: 538). McGrath kao jednu od najznačajnijih osobina toga pokreta vidi tumačenje pojma Izrael [koji] uvijek označava zemaljski židovski narod (ibid.: 539). Takvo novo tumačenje biblijske riječi Izrael Brog naziva najvećom promje- 12 Katolička je crkva od Drugoga vatikanskog koncila promijenila stav (Dokumenti, 1986: ) te se izravna tvrdnja da je Crkva postala narod Božji i u tom smislu zamijenila Izrael izbjegava. Ivan Pavao II. izjavio je: Židovi su Božji narod s kojim je Bog sklopio Savez koji nikad nije proglasio nevažećim (Rebić, 2007: 35). Vodeći teolog Reformirane crkve Karl Barth naučavao je da su Židovi verus Israel (Kessler i Wenborn, 2005: ) te da je Crkva s Izraelom, a ne umjesto njega, Božji narod. 134 Havel, B., Kršćanski cionizam: nastanak i razvoj neočekivanoga političko-religijskog fenomena nom kršćanskoga stava prema židovskom narodu otkako je Konstantin obratio [na kršćanstvo] rimski imperij (Brog, 2006: 13). 13 Pa ipak, kad je riječ o Izraelu i cionizmu, između tradicionalnoga (katoličkog) i evanđeoskog ogranka Crkve ne može se povući oštra crta razdvajanja, niti su stavovi pojedinih vjernika jasni već iz naslova denominacije kojoj pripadaju. Važni katolički teolozi povezali su cionizam s biblijskim obećanjima, ali uglavnom puno opreznije od evangelikalaca, te među njima nije uobičajeno aktivno političko podržavanje Izraela kao odraza vjerskog uvjerenja. Jednu od najzanimljivijih i malo poznatih epizoda katoličko-cionističkih odnosa čini razgovor Nahuma Sokolova i pape Benedikta XV. koji se zbio u Rimu. Benedikt XV. bio je oduševljen idejom povratka Židova u svoju zemlju, sa zanimanjem se raspitivao o načinu i napretku cionističkog djelovanja te razgovor zaključio riječima: Si, si, io credo che noi saremo buoni vicini (Sykes, 1953: 202). Taj je susret bio velik obrat u odnosu na raniji razgovor Theodora Herzla i pape Pija X., koji je protekao u hladnom ozračju. Pio X. tada je židovskoj religiji priznao da je temelj naše, ali je i upozorio kako Židove koji još čekaju Mesiju i ne priznaju da je Isus Krist bio taj katolici ne mogu podržati u njihovu naseljavanju Palestine; još manje ukoliko onamo idu kao narod bez ikakve religije (ibid.: ). Početci i razvoj kršćanskoga cionizma Budući da Židovi i kršćani dijele isto Sveto pismo, dijele i mnoge predodžbe o posljednjim vremenima, uključujući i onu o židovskom povratku iz izgnanstva u Erec Izrael i Jeruzalem. Nesuglasje koje o toj temi postoji između Židova i kršćana prvenstveno se odnosi na pitanje okolnosti i židovskog motiva koji će taj povratak potaknuti. Iz perspektive evangelikalizma, viđenje židovskoga povratka u Svetu zemlju i cionizma kao ispunjenja biblijskih proroštava dosljedno je gore opisanoj metodi tumačenja Biblije u tom ogranku Crkve, premda takvo viđenje nije i jedino. 14 Slično kao i u židovstvu tek je spoj doslovnog tumačenja Biblije i pridavanja epistemološke vrijednosti povijesti u teologiji doveo do porasta kršćanske religijske potpore cionističkom pokretu. No on ni u vrijeme Herzlova političkog djelovanja nije bio nepoznat; štoviše, kršćanski je cionizam, dakako, ne pod tim nazivom, 15 prethodio židovskome cionističkom pokretu (Brog, 2006: 91). 13 Temeljni novozavjetni odlomak za shvaćanje uloge i budućnosti Židova u Božjem planu spasenja jest Ivan 4:22 i Rimljanima 11:1-32. Brogova je izjava po mom mišljenju pretjerana jer segment kršćanstva o kojem je riječ nije ad hoc nanovo rastumačio koncept Izraela, nego je, kad je ta tema postala aktualna, već postojeća načela svoje hermeneutike primijenio na dijelove Pisma koji govore o Izraelu. 14 Za primjer evanđeoske teološke kritike kršćanskog cionizma vidi Berković (2008: 63-92). 15 Termin kršćanski cionizam prvi se put pojavio u New York Timesu, no u širu uporabu ulazi 1990-ih, dok njegova općeprihvaćena definicija još ne postoji (Spector, 2009: 2). U Politička misao, god. 50, br. 1, 2013, str Puritanski teolog John Owen još je u 17. stoljeću pisao o židovskom povratku u pradomovinu (Brown, 1997: 19-20), ali je značajniji kršćanski aktivizam s tim ciljem započeo tek dva stoljeća kasnije. Od 1820-ih kršćanski su misionari postali aktivni u propovijedanju kršćanske vjere među palestinskim Židovima te u zagovaranju židovskoga povratka na Cion. U njihovu povratku vidjeli su važan preduvjet za ispunjenje mesijanskih proroštava i obećanja vezanih uz posljednja vremena (Morgenstern, 2006: ). Lord Shaftesbury ( ), najutjecajnija osoba viktorijanskog doba izvan službene politike, s iznimkom Darwina, zagovarao je da britanska vlada od Turaka ishodi dopuštenje za židovski povratak u Palestinu, vjerujući da bi time bila ispunjena biblijska proroštva i otvoren put prema otkupljenju čovječanstva (Tuchman, 1984: 176). Najvažnije vjerovanje u njegovu životu bilo je ono o drugom Isusovu dolasku koje je, njegovim riječima, bilo pokretačko načelo moga života, jer sva svjetska zbivanja vidim kao podređena tome velikom događaju. Dio njegove eshatološke vizije bio je i povratak Židova u Palestinu nakon što povjeruju u Isusa kao Mesiju (ibid.: 178), 16 što je bila određena sinteza starozavjetnih i novozavjetnih proroštava. U drugoj polovici 19. stoljeća razmišljanja britanskih kršćana o sk
Related Search
We Need Your Support
Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

Thanks to everyone for your continued support.

No, Thanks